robovlasništvo, društvo utemeljeno na eksploataciji robovskoga rada. Rob je čovjek koji je u vlasništvu drugoga čovjeka (robovlasnika) i prisiljen je za njega besplatno raditi. Robovlasnik raspolaže sredstvima za proizvodnju te radom i životom robova, može ih prodavati, razmjenjivati, tući, sakatiti i ubijati. Slobodni dio robovlasničkoga društva osim robovlasnika čine sitni obrtnici i seljaci. Prvi tragovi robovlasništva u plemenskim društvima – ustanovljeni u pretkolumbovskoj Americi – izviru iz običaja pretvaranja ratnih zarobljenika u robove, čiji potomci, međutim, više nisu bili tretirani kao robovi. Iz toga se može zaključiti da se ropstvo, kao trajni oblik prisilnoga i korisnoga rada, koji se prenosi i na potomstvo robova, pojavljuje samo u klasnim ili stratificiranim društvima, u kojima se i ostali društveni položaji nasljeđuju. Robovlasništvo se pojavilo u svim društvima Staroga svijeta, premda ne svugdje u istoj mjeri i na isti način. Razlike su proizlazile dijelom iz specifičnih geografskih uvjeta života pojedinih naroda, a dijelom iz ekonomskih i društvenih uvjeta. Prva robovlasnička društva niknula su na prijelazu iz IV. u III. tisućljeće pr. Kr. (Mezopotamija, Egipat). Klasičan oblik robovlasničkoga društva postojao je u Sredozemlju; trajao je tisuću godina, do V. st., kada je iščeznuo u europskom feudalnom društvenom poretku, a ponovno se javio od početka novoga vijeka u europskim kolonijama u Americi i Africi. Dva su osnovna tipa ropstva: istočnjačko ropstvo (osobito u Asiriji, Babilonu, Indiji, Kini, Perziji i Egiptu) i antičko ropstvo u staroj Grčkoj i Rimu. Robovlasnička društva u Aziji i Africi formirala su se oko velikih rijeka: Nila, Tigrisa, Eufrata, Inda, Gangesa, Huang Hoa i Yangtzea. Proizvodnja je u njima uvelike ovisila o reguliranju tih rijeka i izgradnji irigacijskih sustava (kanala, nasipa, akumulacijskih bazena) koji su se, zbog niske tehničke opremljenosti, mogli izgrađivati i održavati samo s pomoću velikoga broja radnika. Na tom sustavu proizvodnje počivao je hijerarhijski i centralizirani sustav vlasti na vrhu kojega se nalazio despotski vladar (istočne despocije). Sav zemljišni fond i svi robovi nalazili su se u njegovu vlasništvu i pod upravom golema birokratskog aparata, pri čem su se zemlja i robovi mogli davati na iskorištavanje i pojedinim velikašima. Antičko ropstvo nosi pak privatno-robovlasnička obilježja. Rodovski starješine i vjerski poglavari za sebe su uzimali najbolje oranice, livade i stoku te su postajali privatni vlasnici. Budući da njihovoj potražnji za radnom snagom nije mogla udovoljiti obiteljska radna snaga, posezali su za tuđom. Ona se isprva regrutirala među ratnim zarobljenicima, koji su postali bespravnim i neslobodnim članovima obitelji za koju su morali raditi. Na taj se način razvilo tzv. patrijarhalno ropstvo. U njem rob još nije bio glavni proizvođač, nego samo pomoćna radna snaga u patrijarhalnoj obitelji, gdje je radio uz njezine ostale članove, ali nije imao jednaki udjel u razdiobi, nije se mogao ženiti i nije uživao slobodu kao drugi. Poslije su robovi postali glavna radna snaga, a klasa robovlasnika posve se odvojila od proizvodnoga procesa. Zbog golemih poreznih obveza i drugih tereta vlasti, elementarnih nepogoda i ratnih pustošenja, sitni seljaci i obrtnici često su morali pozajmljivati hranu, sjeme i novac od bogatih robovlasnika, zelenaša i trgovaca. Tako je nastalo dužničko ropstvo. Prezaduženim seljacima i obrtnicima vjerovnici su najprije uzimali imanja, a ako to nije podmirilo tražbine, onda je netko iz obitelji, ili cijela obitelj, uziman kao rob. Tako se u antičkoj Grčkoj i Rimu razvilo pravo roditelja da prodaju svoju djecu i pravo robovlasnika, zelenaša i trgovaca da pretvaraju u robove ratne zarobljenike i svoje prezadužene sugrađane. Uz osvajanja, razvila su se mnogobrojna tržišta na kojima su se robovlasnici mogli opskrbljivati novim robovima. Privreda robovlasničkoga društva uglavnom je bila naturalna. Proizvodi robovskoga rada najvećim su dijelom služili za potrošnju njihovim izravnim gospodarima, a samo se manji dio iznosio na tržište radi prodaje za novac ili zamjene za druge proizvode. Glavna privredna djelatnost bilo je poljodjelstvo. Na velikim robovlasničkim zemljoposjedima, latifundijama, razvijala se jednostavna i složena kooperacija na osnovi masovnoga robovskog rada. Istodobno se u gradskim središtima razvila nova grana rada – robovsko obrtništvo. U obrtničkim radionicama pojedinih robovlasnika radile su skupine od 2 do 30 robova obrtnika, koji su izrađivali različite obrtničke proizvode ili ih se davalo u zakup pojedinim poduzetnicima kojima su služili pri podizanju javnih zgrada, putova, kanala ili vodovoda. Javila se i određena radna diferencijacija među robovima, pa se s kvalificiranim, vještijim i boljim robovima pažljivije postupalo. Robovlasnički se način proizvodnje, međutim, nije mogao razvijati dalje od ručnoga zanatskog rada i obradbe zemlje primitivnim poljoprivrednim oruđima, jer je počivao na eksploataciji jednostavnoga rada velikoga broja robova, čija je razina produktivnosti bila niska. Bezdušan odnos robovlasnika prema robovima navodio je robove tijekom vremena na organiziran otpor u različitim oblicima. To je dovelo do uvođenja većega broja upravitelja, nadzornika i čuvara, što je znatno poskupjelo sustav privređivanja. S druge strane, sitni seljaci i slobodni obrtnici davali su osnovnu količinu sredstava za podmirenje državnog proračuna i bili su glavno vrelo regrutacije vojske. Njihovim brzim propadanjem smanjivala su se financijska sredstva za vođenje ratova i potkopavala se vojna moć robovlasnika. Umjesto pobjeda, pred navalom barbarskih naroda na prostor Rimskoga Carstva zaredali su ratni porazi, pa je tako presušio glavni izvor dobivanja mnoštva jeftinih robova. U Rimu je taj proces bio popraćen i unutrašnjim društvenim raslojavanjem, sve većim osiromašenjem sela i sve nepovoljnijim ekonomskim položajem gradske sirotinje. Tako su donji slojevi društva postali nepouzdan saveznik u borbi protiv »slobodnih barbara«. Također je rastao i otpor robova koji je sve češće prerastao u oružane ustanke. Po svojoj oštrini ističu se ustanak robova na Siciliji (136. do 132. pr. Kr.) i glasoviti Spartakov ustanak (73. do 71. pr. Kr.). Iako su ti ustanci odreda bili neuspješni, jasno su pokazivali da je antičko robovlasničko društvo počelo propadati. Robovi su postali rijetki, njihov rad preskup i nerentabilan, a rad slobodnih ljudi moralno obilježen kao »nedostojan«. Vlasnici krupnih latifundija pokušali su pronaći izlaz iz takve situacije i počeli dijeliti svoja imanja na sitne parcele koje su davali u zakup seljacima, a poslije i pojedinim robovima. Na taj se način razvio sloj ovisnih seljaka koji su samostalno vodili svoja sitna gospodarstva na državnoj ili privatnoj zemlji, a vlasnicima su bili obvezni dati određene daće (→ koloni). U tome se već nazire početak novoga, feudalnog načina proizvodnje, u kojem sitna proizvodnja postaje prevladavajući i jedini rentabilni oblik proizvodnje. Konačna propast Zapadnorimskoga Carstva (476) značila je i kraj starovjekovnoga robovlasničkog poretka na Zapadu. Robovlasništvo se duže održalo na Istoku, u kineskom, arapskom i turskom carstvu. – Novovjekovno robovlasništvo javilo se u prekomorskim španjolskim, portugalskim, nizozemskim, engleskim i francuskim kolonijama, a glavnina robovske radne snage dovozila se s atlantske obale Afrike za rad na plantažama riže, pamuka, šećerne trske, kakaa, te u rudnicima zlata i srebra. Između 1600. i 1900. oko 11,5 mil. robova prevezeno je atlantskim putem na oba američka kontinenta, a kroz Saharu su, za potrebe robovlasnika u arapskom prostoru, na Bliskom istoku te u Indiji, trgovci robljem od XVII. do XIX. st. prevezli oko 1,8 mil. robova. Općenito, žene su bile najviše izrabljivana robovska radna snaga, jer su bile i seksualno iskorištavane od svojih gospodara i najsurovije kažnjavane u slučaju prijestupa. Ropstvo je u većini zemalja ukinuto tijekom XIX. st. Univerzalnom deklaracijom o ljudskim pravima iz 1948. UN je eksplicitno zabranio ropstvo. Premda je danas u većini zemalja ukinuto, ropstvo se održava u prikrivenim oblicima, poput rada na crno i prostitucije (»bijelo roblje« i trgovina ženama i djecom), do čega dolazi najčešće nasilnim otimanjem i odvođenjem ljudi ilegalnim putovima iz zemalja Trećega svijeta, dijelom i bivšega socijalističkog Istoka, najviše u zapadne zemlje.
